Zaključismo nedavno da sretna ljubav deblja. Previše lako objašnjenje za sve što se dogodilo ili što se tek treba dogoditi. Previše nebuloze na jednom mjestu da bih osjetila poziv nekom redu koji ispunjava. Dosad nijedan to nije uspio ( možda onaj prividan na početku). Suviše lijep da bi mogao postojati, suviše jak da bi mogao na dlanu držati nešto fragilno i jadno… jadno i kaotično… kaotično i besmisleno. Kako voljeti nekog drugog kad ne znaš voljeti ni sebe? (da li je ovo patetično, previše patetično?) Shvaćaš, u naletu inspiracije, da je sve „pre“ da bi imalo smisla i da je sve „nekako“ da bi se uklopilo u standard nečega što se podrazumijeva i očekuje. Jesmo li danas prejasno otvoreni ili ćemo tek sutra prekasno shvatiti da je sve ovo preforsirano nečim čega smo se prerano sjetili. To je… jednostavno prerano za nešto tako veliko, a prekasno da bi se ispravila pretjerana greška.
Jedna sam od onih koje bi stvarnost daje neke druge boje, potpuno uništila. Naravno, ne izravno (tko je to od boje umro??).
Sretna sam jer jednostavno jesam. Oči su mi ovoliko velike kad gledam na bilo što, a smiješim se. Sad iznad mene stoji jedna stijena, onako kao u filmovima tim burtona, točno ovako… i naravno, da je druge boje pala bi na mene (neke „mekše“ boje, onako slatkaste (kao šećerna vuna) koju bi i najobičnija kiša mogla srušit).
Ja sam ispod poslom. Nikad na odmor ne bi išla ispod te stijene, možda samo malo poviše, onako malo iznad da levitiram… =) hehe, ko u filmovima [sad sam se sitila caspera… :P]
Tako nekako. [na mome ringišpilu] Ne sviđa mi se vrijeme koje ga je okružilo, niti kiša koja ga je smočila. Bilo bi tragično da se netko posklizne…
„Dotakni“ je započela svaka pričaPreviše neodređenih zamjenica i tek jedna… sasvim ličnaJa na poljima od makova, jasmina i đurđica bijelog kao u simbolima nesretnog modernista – plaža i more kao beskorisna kaljuža s premalo snova te iščekivanje zime kaoponovnog životaLaž (kaže da je sasvim nevina ali očita) laž (nepotrebna u ovoj situaciji ili barem preda mnom [znam istinu]) laž mekog glasa odglumljene skromnosti Početak još jedne priče ne može biti u sredini koja ju trenutno okružuje Svaki čovjek ima pravo na slobodu –izmišljeno- ljudsko --- nepotrebno STOP miris moje kose je miris svega što smo prošli – jedan stakleni cvijet kao miris pariza i sterilne hotelske sobe i one večeri puno prije toga kada smo zbog njega oboje na tren stali –nikad više—nevjerojatna ja tečem kroz sunčevu svijetlost ovisnosti do drvenastog mirisa drvene i prave mene [k vragu]
2 puta za redom Poe... nekako čudno da se tako nešto događa... al što ćeš... valda su navikli na to... Samo BOg zna...
a sergej? sergej se prestrašio... zamisli... nekako čudno da se tako nešto događa... luda žena piški u gaće.... druga luda žena bulji u prazno... a sergej... sergej nije želio bit lud... više...
možda se preračunao u kalkulacijama koje su bile nemoguće za ovo vrijeme ... (jel ih onda bilo, inače se ne bi mogao preračunati (besmisleni smisao))
Svaki Sergej na kraju razočara? i treba li... Evo ni Katin Sergej, nije Sergej. Više je Jose Armando ili netko sličan (ništa od pariško plave)....
"...i duboko diše i zna da je Sergej onaj pravi Sergej. I pariško plava i cigarete i glas i deformirani mozak na zidu i ona, dosadna, opsjednuta. I Sarajevo i EKV i laži i jahanje na njegovim leđima i padanje u blato.." (Varalita, 28:33)
I svatko ponekad nešto. I zaklopi oči. I dvorac.... onakav kakav ti želiš, kamufliran u šta ti želiš. Ma i ne treba ti anđeo...
"... i jedan Sergej samo za nju. I jedan Sergej za svakoga tko ga želi... Sergej kao odraz autodestrukcije, mazohizma i opsesije koja ne prestaje..." (Varalita, 102:103)
Autodestruktivni sadomazohizam začinjen opsesivnim ponavljanjem istih grešaka za zadovoljstvo onih koji ga kao takvog ne mogu nikad osjetit.
Proljeće---- cvijeće---- baudelaire---- maturalni rad---- škola ----- ubitačno ---- smrt----- kraj?---- Bog---- izvor---- sreća---- ljubav ---- misli ---- kosa =) ---- plavo ----- more ----- sol ---- usne---- tralalala....
Svatkoponekad kao bilotko od nekih drugih poželi napisat nešto pametno. Makar se koristio hrpom neodređenih zamjenica ili pokušao vratit naviku čitanja knjiga.
Ma svatko će bar nekad negdje o nekom pokušat napisat pjesmu vadeći sintagme iz Baudelaireovih pjesama i slažući ih u donekle smislenu cjelinu koja lijepo zvuči, a ništa ne znači.
I svatko će se nekad iz bilokojjih razloga upitat i pokušat zamislit kako izgleda Varalita. E pa... Varalita surađuje sama sa sobom poboljšavajući svoje kvalitete i tražeći se u ogledalu da na ovaj blog donese svoju sliku.
Sve je započelo u jednom trenutku. Negdje. I odvijalo se. Brzo. I išlo i nije išlo... Bog bi ga znalo. Ali je sada tu... I eto ga =)
Tražim svog Sergeja predugo, i svatila sam da ga neću nać. Ni Sergeja, ni Ljubav, ni Balkanski tango. Mala miss nikakve šanse ne može dobiti ono što želi. Mala miss nikakve šanse je odlučila sama stvorit svoju bajku. Bilo je glupo od nje očekivat da će Sergej doć sam od sebe... Ili da će netko tek tako se sjetit nje kad baci oko na sat... Razumjet će me neki, nitko ništa neće. Nebuloze, nebuloze. Kod bajke sam stala... eto ga. Početak. Točka.
Svi jednom nestanu... pa tako i ja. I vratim se, jer sve ide u krug... i jer još uvijek imam malu prečicu do više ovakvih stranica... i sve vas volim na jedan poseban blogovski način. Bojim se da inspiracija dolazi... a kod mene inspiracija znači prkos... pa evo ga =) tu je negdi... za jako brzo sam tu... možda već sutra
neću vas svih navodit ovdje, ali jedno posebno sretan božić shizi, go-u, dewon, medeji, ithriel, ... etc...etc i svima koji su uz mene čak i kada mene nema... (eto, možete vikat na mene =))
Stalno o nečem apstraktnom i dvosmislenom. Nečem nemogućem i nadrealnom. Iako to ne vodi ničemu, daje dojam kaosa i (ne)sigurnosti. Nisu to uvijek snovi koji su me naveli na to. Precjenjeni su. Već dugo ne sanjam ništa. Ne dopuštaju mi... nitko mi više ne dopušta(oduzeli su mi sitnice). Mislim da sam shvatila da sam u tome ostala potpuno sama. Shvatila sam- došlo je i to. Odrasti od same sebe. Eto ga... možda radije pobjeći od svega ostalog... memento mori
Ima li smisla ovo sve pretvarati u dnevnik? ne pišem... predugo, već dugo.
zato šta nemam šta za reć? ni slučajno... samo ne znam kako oblikovat sve to, i onda naiđem na nešto šta me inspiriralo, negdje u ovom svijetu, i kažem si "da, i ti ćeš ovako još koji put..." ali nemam inspiracije. previše je pozitivne energije u meni da bi je pretvorila u riječi na ekranu. (možda papir pomogne =)) vidjet ćemo... nadam se jako uskoro =)
woohoo za novi post! woohoo za pozitivnu energiju! woohoo za papir!
// tu negdje shvaća da je popila već četvrti kapučino jutros i zacakljenim očima gleda u ekran, ne shvaćajući kako se odjednom nalazi tu. a bila je tako sigurna da još sanja... // ^^
sad bi ona odustajala!!! nakon što je meni toliko puta rekla: "piši", "koliko dugo nepišeš", "ovo je moj n-ti komentar na ovome postu", e sad bi ona odustala!!! e pa - NE MOŽE! ok? :-)
pa nisam valjda jedina koja je plakala na kraju ovoga?? ali ipak, postoji i happy end... tj. ono što mi podrazumijevamo pod happe endom... a njemu je očito i ovako dobro. takes one to know one :DDD
ima jedna stvar koja me veseli više nego išta drugo- koliko se god smijala uvijek se mogu smijati više. jednostavno si ne mogu dopustit da stanem u trenucima kad mi smijeh najviše triba, čak i kad mi treba od drugih osoba. ako se one ne smiju, ja se smijem.
ima jedna druga stvar koja me veseli- uvijek postoji Netko da se smije sa mnom, i uvijek postoji nEtko kome mogu reć da je ono pismo bilo savršeno, neTko kome mogu reć da su mi ova dva dana bila najlipša na svitu, iako naoko najobičnija i najbezveznija dva dana na svitu, i uvijek postoji netKo da mi pokaže razliku između „možeš doć ako želiš“ i „stvarno želim da dođeš“ i postoji netkO tko će mi reć da sam se imala pravo osijećati loše. i uvijek, ali baš uvijek postoji NeTkO tko će mi se nasmijati kada udarim glavom od zid =).
smijao sam se jučer sa tobom - kada sam oborio tvoj rekord :-D ;-) nego, ovaj tvoj post me podsjeća na onu staru narodnu: a friend with weed is a friend indeed :-D ne želim aludirati na ništa, samo kažem na šta me podsjeća. no hard feelings :-) I laugh all day and I'm normal :-D
bez nekog velikog uvoda... daje malo mistike... jelda
veselo?
Umorna od posla i rada, sprema se za more... šokira čudnim i neočekivanim pričama o ljudima kojima vjeruje... maže se kremom sa 30+ faktorom i trpa stvari u veliku narančastu torbu... ide joj ide... kao nikad prije =) sigurno iako pomalo tužno. sve prave su priče (ljubavi) tužne
Malo moje ćudljivo... Pusti šta je bilo, ne budi zlopamtilo...
Obići svet je zbog tog uzbudljivo... Da bi se ovde vratilo...
Digni tu lepu glavu... Pogledaj me bar...
U suzici što blista čuda se trista vide...
Tvoja je sreća samo tvoja stvar...
Al zato tvoja tuga... To je već priča druga... To na moj račun ide...
"Ako vam se nešto ne sviđa promijenite to. ako to ne možete promijeniti, postavite se drukčije. Ne žalite se!" Maya Angelou
sav tekst ovoga bloga je moje autorsko djelo (uglavnom), ako nije
s guštom i obvezom navedem pravog autora. tako naprimjer dio dizajna je shiza učinila a dio ja sama... =) slike uglavnom nađem priko googla, pa ako ikoga povrijedim, slobodno neka me tuče...
